Ne dozvoli, Tara, govorila je majka, da ti bude dosadno. Zimski raspust je bio, hladan i bez mnogo snega, pandemija je zatvorila bazen i diktirala svoje. Razmišljala prepametna devojčica, u čijoj đačkoj knjižici samo suve petice, čime da se, kad na plivanje ne može, zanima u slobodno vreme.
Nije joj dugo trebalo. Tek je imala 12 leta, ali je dobro znala da je mera vrednosti čoveka poznavanje jezika. Uz engleski i francuski, koje uči u školi, rešila je preko noći da spozna još jedan, ne razmišljajući da će joj on, još u ranim godinama, dati višestruko na čovečnosti. A život je tek pred njom.

Godinu dana prođe, a evo Tare Sretković, šestakinje iz Užica, solidno barata znakovnim jezikom. Sama ga je, za sada bez potrebe da komunicira sa nekim iz sveta tišine, naučila. Toliko je njime dobro ovladala da može da isprati TV emisije namenjene gledaocima bez moći sluha, dosta toga i da gestovima govori.

- Znakovni nije težak i lakše se pamti od stranih jezika. Od brzine je bitnija tačnost svakog znaka, jer mnogo je onih koji se slično pokazuju a imaju različito značenje. Još bolje bih ga znala da na internetu ima više materijala za izučavanje. Pritom, Srbija nema standardizovani znakovni jezik, gestovi se, zavisno od delova zemlje, drugačije koriste. Ipak, naučila sam da istu reč pokažem na više načina. Još uvek nemam brzinu da bih vodila zahtevniju komunikaciju sa gluvonemim osoba, ali bih mogla sve da iz razumem – priča nam učenica Osnovne škole „Dušan Jerković“ iz Užica.

Kompletan tekst na sajtu Blica > > >